O GLAZBI
Katalonski skladatelj Frederic Momopu (1893.-1987.), internacionalno poznat kao Federico Mompou, ostavio je iza sebe nevelik, ali vrlo originalan opus, čiji najveći dio čine klavirske minijature i solo pjesme. Iz rodne je Barcelone, prateći primjer niza španjolskih odnosno katalonskih skladatelja, otišao u Pariz 1911. godine. Tamo se mogao napajati na snažnom izvorištu međusobno prožetih utjecaja španjolske i francuske glazbe, odnosno španjolskog egzotizma, espagnolade, koji je u francuskoj glazbi imao posebno mjesto još od početaka 19. stoljeća. Krajem 19. stoljeća taj će se egzotizam na osobit način preliti natrag u španjolsku glazbu, kroz djelovanje Isaaca Albéniza, koji je, premda Katalonac, na temelju egzotičnog andaluzijskog folklora zasnovao španjolski nacionalni stil u glazbi. U Parizu Mompou ostaje sve do 1941., i premda introvertnog karaktera, aktivno sudjeluje u snažnom kreativnom razdoblju međuratnog Pariza, ostvarivši bliska prijateljstva s nizom umjetnika, među kojima su bili Francis Poulenc i slikar Joan Miró, s kojim kao Katalonac dijeli i neke prepoznatljive simbole koji dopiru iz katalonske kulture i folklora. Jedan od prvih poticaja za stvaralaštvo Mompou dobiva slušajući Fauréa, ali utjecaji Debussyja, Ravela i Satiea na njegov glazbeni jezik bili su snažniji. Jednostavnost svoga skladateljskog izričaja, koji je pomalo nalik Satieovoj estetici, Mompou u vlastitom stvaralaštvu naziva primitivista. Ipak, svaka od njegovih minijatura dorađena je do perfekcije. Katalonski folklor odražava se u ritmu i strukturi njegovih melodija, a katkad se čuju modusi i figuracije tipične za andaluzijsku regiju. Često su ga privlačila mistična, magijska raspoloženja, a tako je i u velikom opusu Música callada (u prijevodu „tiha“), koji okuplja u četiri bilježnice, cuaderni, i dvadeset osam stavaka, u kojima donosi niz mističnih, duhovnih raspoloženja. U njima se nadahnjuje stihovima Sv. Ivana od Križa (Juan de la Cruz), španjolskog katoličkog svećenika i mistika, čija se poezija smatra jednim od vrhunaca španjolske književnosti. Música callada nastajala je pomalo, tijekom desetak godina, od 1959.-1967., poput glazbenih misli, upisivanih katkad bez početne i završne taktne crte, izvirući iz tišine i opet ponirući u nju. Osim jedne iznimke, glazba je skladana isključivo na bijelim tipkama klavira, dinamike su piano, a prvi stavak, Angelico, ne sadrži nijednu taktnu crtu. Melodije, čiji je korijen u folkloru, jednostavne su, intervali često disonantni, tek rijetko se slažući u durski ili molski akord. Specifičan zvuk njegovih akorda, metalnog zvuka koji je isprva snažan, nalik zvonu, a odjek brz i mutan, zapravo je nešto na čemu je Mompou pomno radio, tražeći i pronašavši svoj akord, koji ga je podsjećao na zvuk zvona tvornice Dencausse, koju je posjedovao njegov djed. O svojoj Música callada Mompou je rekao: „Ova glazba nije ni prozračna ni svijetla. Ona je tek slab otkucaj srca. Ne želi odjekivati nadaleko, već joj je misija prodrijeti duboko u naše duše i u najtajnije predjele duha. Ova glazba je tiha (callada) jer je čujemo iznutra. Zatvoreno i suzdržano. Njezina je emocija tajna i ona poprima zvučni oblik odjekujući pod velikom hladnom kupolom naše usamljenosti. Nadam se da će nas moja Música callada, ovo novorođenče, približiti novoj toplini života i izrazu ljudskog srca, koje je uvijek isto ali se uvijek obnavlja.“
Jedan od vodećih romantičara i najvećih inovatora, koji je u svojim skladbama otkrivao nove smjerove imaginacije i uvodio mnoge nove tehničke ideje, glazbeni mislilac velike dubine koji je prošao životni i stvaralački put od ekstrovertne zvijezde koncertnih pozornica, do zrele, introspektivne duhovnosti, Franz Liszt (1811.-1886.), ostavlja jedan od najblistavijih, a ujedno i najdalekosežnijih i najosebujnijih opusa devetnaestog stoljeća. On i Chopin, kao dvije strane medalje pijanizma devetnaestog stoljeća, otkrivali su dubine umjetnosti klavira, koja će u njihovim opusima doseći neke od svojih najvećih vrhunaca. Iako je njihov odnos bio bremenit koliko uzajamnim divljenjem toliko i oprečnostima karaktera, Liszt će u godini Chopinove smrti, možda kao hommage Chopinu, objaviti svoju prvu baladu i okrenuti se još nekim žanrovima u kojima je Chopin ostavio svoj trajni pečat, poput poloneze, valcera i mazurke. Dok je prva direktan hommage Chopinu, u Drugoj baladi u h-molu, nastaloj 1853. Liszt se ne oslanja direktno na Chopinova djela. Skladbom dominiraju dvije teme: prva je žalosna melodija koja se valja nad uzburkanom kromatskom tutnjavom u donjem registru, a druga je nježna i prozračna, u posvemašnjem kontrastu prvoj temi. Nakon što se cijeli uvodni dio skladbe ponovi, kao iz nekog hira, za polustepen niže, postajući nijansu mračniji, javlja se koračnica iz koje raste melodija u rastavljenim oktavama epske dramske snage. Ona jenjava a iz nje se rađa opet nova nježna prozračna melodija, koja raspoloženjem podsjeća na drugu temu. Izmjena dramatičnih, uzburkanih ulomaka i nježnih, lirskih tema u ovoj baladi navodno je, kako prepričava Claudio Arrau, koji je učio od Listzova učenika, Martina Krausea, zapravo uglazbljenje mita o Afroditinoj svećenici Hero i mladiću Leandru, koji svake noći preplivava Helespont kako bi mogao biti s njom, dok se jedne noći ne utopi u oluji. Završni dio balade donosi rekapitulaciju dotadašnjih tema, u kojoj su one preobražene romantičnim, gotovo ekstatičnim raspoloženjem.
Način skladanja i glazbenog razmišljanja Aleksandra Skrjabina (1871.-1915.) prolazi velik razvojni put, naglo prekinut u zenitu iznenadnom bolešću i smrću. Od ranih skladbi duboko uronjenih u nasljeđe romantizma, posebno Chopina, do izlaska iz okvira tonaliteta, ali na sasvim osobit način, Skrjabin će – prije Stravinskog, koji će krenuti u avanturu glazbenih istraživanja svojim smjerom – osmisliti novi način glazbenog razmišljanja i novi zvuk, koji je bio usko povezan s izvanglazbenim idejama, odnosno njegovim neortodoksnim zanimanjem za sinesteziju i druge metafizičke doktrine koje je želio artikulirati glazbom, kao višim oblikom znanja, kroz koje se može otkriti prava stvarnost i otvoriti put ka transcendentalnom, božanskom. Tako je zapisao Boris de Schloezer, pišući o ruskim umjetnicima Srebrnog, predrevolucionarnog doba, među kojima se isticao Skrjabin, čiji je ideal bila ekstaza, odnosno čin stvaranja kojim se moglo postići stanje ekstaze. Skrjabin je svojim djelima želio slušatelju omogućiti putovanje na natprirodno uzvišeno mjesto postojanja kroz jezik simbola, u kojem su konvencionalnim glazbenim sredstvima dana nova značenja, tako što se na neobičan način izmiče tradicionalnim tonalitetnim postupcima.
Premda će se vremenom, već u srednjem periodu odbaciti neka očita obilježja romantizma, kao što su nazivi impromptu, mazurka, valcer, a svoje skladbe početi označavati kao poème, mnoge svoje tipične elemente skladanja će zadržati i rafinirati – poput omiljene trodijelne mjere, sumornih raspoloženja, uzlaznih melodija temeljenih na intervalu terce i dominantnih harmonija, koje podržavaju dosezanje ekstatičnog raspoloženja. Uvodi i element fantastike – prepoznatljiv u skladbi Étrangeté i allegro sekcijama Sonate br. 10. – koji je zapravo logičan razvoj nervoznih gesti njegovih ranijih skladbi. Znameniti Skrjabinov mistični akord, čiji tonovi dijelom počivaju na cjelotonskom nizu, a dijelom na ruskoj oktatonskoj ljestvici - koji je samo jedan od sličnih akorda na kojima Skrjabin zasniva svoje kasnije skladbe - pokazuje da Skrjabin stvara jedinstven harmonijski svijet, koji ima dodirne točke s impresionističkom harmonijom, kao i s kasnoromantičnim zvukom ruske glazbe odnosno Rimski-Korsakova, koji je često koristio oktatonski niz.
Skrjabinov prvi niz od Dvanaest etida, op. 8, dovršen 1894., u kojima mladi skladatelj donosi neku vrstu pijanističkog manifesta, pokazuju težnju ka snažnim tehničkim i emocionalnim naporima i još su uvijek pod utjecajem Chopina, kao i prijatelja Rahmanjinova. Fluidan ritam i orijentalno, egzotično okružje karakteriziraju Etidu br. 2, dok je Etida br. 11 melankolična, s melodijom nalik narodnoj pjesmi. 24 Preludija, op. 11 modelirani su po uzoru na Chopinove preludije, koji po kvintnom krugu obilaze 24 durska i molska tonaliteta. Ovaj niz preludija doveo je Skrjabina u središte glazbene pozornosti, nakon što ih je objavio 1897. godine. Njihov je nastanak plod oklade s prijateljem i izdavačem Mitrofanom Belyayevim, a nastajali su tijekom putovanja Europom, u različitim gradovima koje Skrjabin upisuje u note. Preludij br. 14, u neobičnoj 5/4 mjeri, nastaje u Dresdenu, a opisuje gorski potok u Basteiju dok se probija kroz stijene. U opusu 16 Skrjabin je već zašao u zrelost, njegov prvi preludij ovog opusa počiva na zadržanoj dominantnoj harmoniji, koja podržava melodiju prozračnu melodiju nad njom. Pukih dvanaest taktova četvrtog preludija iz op. 16 podijeljeno je u četiri trotaktne fraze, koje donose tužnu, gotovo klonulu melodiju iznimne ljepote. Preludiji op. 22 nastaju 1897. godine, a treći je skladan u stilu mazurke s karakterističnim ritamskim pomakom i figurama u melodiji. U opusu 37 prvi put će se čuti mistični akord, ali ne u prvom preludiju, koji je neveseo, tmuran solilokvij. Cijeli svijet Skrjabinovih poema ima prizvuk fantastičnog, prozračnog, nestvarnog, varljivog. Arabeske na kojima počiva glazba Deux poèmes op. 63 nastalog 1912. godine, vode nas u zavodljivi svijet vragolija i čarki; skladatelj od interpreta u drugoj poemi, Étrangeté, traži fausse douceur, lažnu slatkoću. Druga od Dvije poeme op. 71 nastale 1913. označena, En rêvant, avec une grande douceur (Sanjarenje, s velikom slašću), svojim izvijenim uzlaznim frazama svjedoči o Skrjabinovom pogledu na svijet. Dva plesa op. 73 pretpostljednji su Skrjabinov opus. Drugi, Flammes sombres, povezivao je s Danteovom scenom plesa palih duša, koje uživaju u svom zlu. Smatrao je da je to varljiva glazba… koja graniči s crnom magijom, čija je erotika nezdrava, a orgije su to mrtvih tijela. Sonata br. 10, op. 70 posljednja je Scriabinova sonata. Opisao ju je kao svijetlu, radosnu, ovozemaljsku. U njoj odjekuje ljeto 1913. provedeno na imanju Petrovskaje, evokacije insekata, koje je Skrjabin zamišljao kao manifestacije ljudskih emocija. Nakon mirnog prologa, slijedi blještavi Allegro, vizija svjetla, koje se manifestira u mnogim trilerima koji dominiraju sonatom i šire se u klastere zvuka zasljepljujućeg svjetla, vodeći ka finalnom treperavom plesu, a posljednji taktovi opisuju mir šume. Vers la flamme op. 72 je jedna od najpoznatijih kasnih Skrjabinovih skladbi, u kojoj plamen ima posebnu simboliku – plamen je ocean vatre, prikazan kroz uzlazni niz polustepena i cijelih stepena, čija harmonija počiva na mističnom akordu. Naziv skladbe govori o uništenju zemlje u plamenu, kojem vodi konstantno gomilanje topline.



BIOGRAFIJA

Volodos ima sve - maštu, strast i fenomenalnu tehniku - da svoje zamisli provede na klaviru. Njegova neograničena virtuoznost, u kombinaciji s jedinstvenim osjećajem za ritam, boju i poeziju, čini Volodosa pripovjedačem intenzivnih priča i beskonačnih svjetova!

Rođen u Sankt Peterburgu 1972., Arkadij Volodos započeo je glazbeni studij satovima iz pjevanja i dirigiranja. Počeo je ozbiljno učiti kao pijanist tek 1987. na Konzervatoriju u Sankt Peterburgu, prije nego što je nastavio napredne studije na Moskovskom konzervatoriju kod Galine Egiazarove, te u Parizu i Madridu.

Od svog debija u New Yorku 1996., Volodos je nastupao diljem svijeta na recitalima te s najeminentnijim orkestrima i dirigentima. Radio je, između ostalih, s Berlinskom filharmonijom, Izraelskim filharmonijskim orkestrom, Orkestrom Philharmonia, Njujorškom filharmonijom i Münchenskom filharmonijom, Kraljevskim orkestrom Concertgebouw, Dresden Staatskapelle, Pariškim orkestrom, Leipziškim Gewandhaus orkestrom, Orkestrom Tonhalle iz Züricha, Bostonskim i Čikaškim simofnijskim orkestrima, surađujući s dirigentima kao što su Myung-Whun Chung, Lorin Maazel, Valery Gergiev, James Levine, Zubin Mehta, Seiji Ozawa, Jukka-Pekka Saraste, Paavo Järvi, Christoph Eschenbach, Semyon Bychkov i Riccardo Chailly.

Klavirski recitali igraju središnju ulogu u Volodosovom umjetničkom životu otkako je započeo svoju karijeru. Njegov repertoar uključuje velika djela Schuberta, Schumanna, Brahmsa, Beethovena, Liszta, Rahmanjinova, Skrjabina, Prokofjeva i Ravela zajedno s rjeđe izvođenim djelima Mompoua, Lecuone i de Falle. Volodos je redoviti gost najprestižnijih koncertnih dvorana Europe i redovito nastupa u Berlinu, Beču, Londonu, Amsterdamu, Parizu, Rimu, Madridu, Zürichu, Bruxellesu, Münchenu kao i na Klavierfestival Ruhr, Festivalu La Roque d' Anthéron i Salzburškom festivalu.

Od svog debitantskog recitala u njujorškom Carnegie Hallu, koji je 1999. godine objavio Sony Classical, nagrađenog nagradom Gramophone, Arcadi Volodos je snimio niz albuma hvaljenih od kritike. To uključuje inovativne interpretacije Schubertovih sonata i Rahmanjinovljevih skladbi za klavir solo, te izvedbe uživo s Berlinskom filharmonijom Rahmanjinovovog Trećeg klavirskog koncerta, kojim je ravnao James Levine, i Prvog klavirskog koncerta P. I. Čajkovskog, kojim je ravnao Seiji Ozawa. Volodos Plays Liszt, objavljen 2007., osvojio je brojne nagrade, dok je njegov recital u Musikvereinu iz 2010. objavljen na CD-u i DVD-u uz oduševljene međunarodne kritike. Solo album Volodos Plays Mompou iz 2013., posvećen djelima španjolskog skladatelja Frederica Mompoua, dobio je nagradu Gramophone i nagradu Echo-Preis. Volodos Plays Brahms posljednja je snimka objavljena u travnju 2017., album od trinaest klavirskih skladbi Johannesa Brahmsa. Odmah smatran prekretnicom na glazbenoj sceni, album je u studenom 2017. nagrađen nagradama Edison Classical Award i Diapason d’Or. Godine 2019. snima novi CD, Schubert Piano Sonata D. 959 & Minuets D. 334, D. 335, D. 600 za Sony Classical.

Arkadij Volodos, klavir

Federico Mompou: Música callada

Primer cuaderno – I. Angelico
Primer cuaderno – II. Lent
Cuarto cuaderno – XXVII. Lento molto
Cuarto cuaderno – XXIV. Moderato
Cuarto cuaderno XXV. (bez naziva)
Segundo cuaderno – XI. Allegretto
Segundo cuaderno – XV. Lento-plaintf
Cuarto cuaderno – XXII. Molto lento e tranquilo
Segundo cuaderno – XVI. Calme
Primer cuaderno – VI. Lento
Tercer cuaderno – XXI. Lento
Cuarto cuaderno – XXVII. Lento


Franz Liszt: Balada br. 2 u h-molu S. 171

…

Aleksandar Skrjabin:

Etida br. 2 u fis-molu, op. 8
Etida br. 11 u b-molu, op. 8
Preludij br. 14 u es-molu, op. 11
Preludij br. 1 u H-duru, op. 16
Preludij br. 4 u es-molu, op. 16
Preludij br. 3 u H-duru, op. 22
Preludij br. 1 u b-molu, op. 37
Poème br. 1 – Masque, op. 63
Poème br. 2 – Étrangeté, op. 63
Poème br. 2 op. 71
Danse br. 2 – Flammes Sombres, op. 73
Sonata br. 10, op. 70
Vers la flamme, op. 72

O GLAZBI

Njegova briljantna tehnika, zanimljiv i inovativan način promišljanja forme, nova i drugačija harmonijska rješenja i nadasve talent za melodiju, spajaju se u opus – posvećen gotovo isključivo instrumentu klavira, koji je u cijelosti konzistentan u rijetko dosegnutoj kvaliteti i tvori samu krunu cjelokupne pijanističke literature. Chopin do savršenstva dovodi umjetnost minijature, u žanrovima mazurke, nokturna, etide i valcera, unoseći u kratke forme salonske glazbe kompleksnost i profinjenost kakve nadilaze njihovu uobičajenu svrhu. U njima je stilizirao plesni idiom i foklorni, slavenski princip, posebno u mazurkama i polonezama. Dekoracije i ornamentacije, čiji je korijen u talijanskoj vokalnoj glazbi, kadencama i fioriturama pjevačkih koloratura, davale su tipičnu slatkoću njegovim nokturnima i lirskim odjeljcima njegovih opsežnijih skladbi. Tehničke izazove osmišljavao je u svojim etidama, ali bravuroznost njegova zrelog stila razlikuje se od drugih virtuoznih pijanista-skladatelja toga doba, stavljajući naglasak na dinamičko sjenčenje i jedinstvenu vrstu kontrapunkta koja karakterizira njegov klavirski slog.

Nokturna su bila među prvim kompozicijama koje Chopinu donose priznanje. Kao žanr, nokturna je afirmirao John Field a preuzeli ih neki drugi ranoromantični skladatelji, među kojima i hrvatski skladatelj Ferdo Livadić. Ali je Chopin učinio nokturno novom kategorijom imaginacije i lirske izražajnosti na klaviru. Jasno je to već od prvih opusa nokturna, kao što je op. 9. br. 1 u b-molu, u kojem ustanovljuje tip kompozicije elegantnih proporcija, ornamentiranog melodijskog pisanja i melankoličnog gorko-slatkog raspoloženja, koje prozilazi iz harmonijskih nijansi, alteracija i tonalitetnih odstupanja u kojima se priklanja čas molskom, čas toplijem, durskom bojanju.

Za razliku od relativno jednostavnih tekstura u ranim nokturnima, ritamska složenost različitih linija, koje u sebi sadrže ugrađene melodije i disonantan kontrapunkt, karakteriziraju njegova kasnija opsežnija djela, među kojima je i Sonata br. 3 u h-molu, op. 58. Ipak, kao i u ostalim dvjema sonatama za klavir, Chopin odaje svoje poštovanje prema tradiciji, poštujući četverostavačni raspored (uvodni allegro – scherzo ili menuet – spori stavak – završni allegro), kao i zadržavanje sonatnog oblika u prvom stavku. Iznad ovakvog plana javlja se moćan osobni Chopinov kasni stil, koji se prepoznaje u igri tehnikom imitacije, u pasažnim dijelovima prvog stavka, u suzdržanoj liričnosti druge teme prvog stavka, ili u dirljivoj ljepoti trećeg stavka, čiji ritam podsjeća na koračnicu, u kojem Chopin strateški piše ornamentacije naglašavajući formu. Drugi i četvrti stavak ostvareni su kroz ritam, u kojem se izražava i oslobađa sva nakupljena napetost. Sonata je dovršena 1844. godine, a smatra se jednim od tehnički i glazbeno najtežih Chopinovih kompozicija.

U Chopinovom stvaralaštvu četiri Balade zauzimaju posebno mjesto: u njima ne samo da je opseg kompozicije veći, nego je forma slobodna, bez klasične strukture oblika, kako bi postigao poetsku, slobodnu kvalitetu žanra, koji dopire iz književnosti. Premda nemaju priču, one su zasigurno poticaj imale u poeziji Chopinova sunarodnjaka, Adama Mickiewicza, a Četvrta balada navodno u baladi Tri brata Budrysa, u kojoj otac šalje tri sina da pronađu blago, a oni se vraćaju s nevjestama iz Poljske. Četvrta je balada plod bogatog stvaralačkog razdoblja kasnih godina, u kojima Chopin traga za savršenstvom, a njegov proces rada postaje sporiji, teži, istražujući nove kvalitete zvuka, koje još nije iscrpio. Smatra se remek-djelom 19. stoljeća, u kojem Chopin doseže krajnju sofisticiranost oblika i pogađa cilj glazbenim idejama, koristeći narativne tehnike balade, gradeći međuigru karakterističnih tema – glavnih aktera balade, koristeći suptilan ali sveprisutan kontrapunkt, te stvarajući moćnu dramu na širem planu ne samo raspodjelom glazbenog oblika (koji je udaljena transformacija sonatnog oblika), nego i odnosom korištenih tonaliteta. U njoj se javljaju elementi manjih omiljenih Chopinovih žanrova, poput sporog valcera prve teme, ili barkarole – koja ga počinje intrigirati tek u zreloj dobi, a javlja se u pastoralnoj drugoj temi.

Mazurke su tokom čitavog Chopinova života imale posebno mjesto. U njima je, možda čak više nego u drugim kompozicijama, izražavao svoje najdublje, najintimnije osjećaje. Skladao ih je ukupno šezdeset dvije, pridajući ovom seoskom plesu paletu najrazličitijih osjećaja, izražavajući u ritmu mazurke sve, od melankolije do veselja, čemu je pogodovala i sama priroda tog plesa, s naglim promjenama raspoloženja. Prva mazurka u c-molu, od Četiri mazurke, op. 30, objavljene 1837., odlikuje se bogatom harmonijom i zaigranom, rustikalnom melodijom, s nizom accacciatura i naglascima druge dobe. Dinamički obrati, kao i kontrasti raspoloženja, između tragičnog i optimističnog, ono su na čemu je građena dramatika druge mazurke u h-molu, dok treća u Des-duru, zbog svojih punktiranih ritmova i melodije u paralelnim tercama, odiše ciganskim ozračjem. U četvrtoj mazurki skladanoj u cis-molu, osjeća se u nizu karakteristika srodnost sa trima prethodnima iz opusa, dok srednji dio donosi melodiju izrazito poljskih nacionalnih obilježja.

Chopinova Scherza imaju puno zajedničkog s Baladama, a posljednji Četvrti scherzo u E-duru, op. 54, nastaje istog ljeta 1842. u Nohantu, kao i Četvrta balada. Jedini je u duru od četiri scherza i raspoloženjem uglavnom vedar. Traži prpošnost i bezbrižnost u pristupu, ali ujedno je sve samo ne lagan i smatra se najtežim od sva četiri. Iako Chopinova Scherza imaju malo veze s konvencionalnim poimanjem žanra Beethovena ili Mendelssohna, u njihovoj je osnovi element kontrasta, koji se ovdje ogleda u trodijelnoj formi A-B-A, sa središnjim triom u cis-molu, kao i u kontrastno raspodijeljenim frazama, čiju je hirovitost i briljantnost pravo umijeće ostvariti.



BIOGRAFIJA



Aljoša Jurinić (Zagreb, 1989.) je svoj najveći međunarodni uspjeh ostvario 2012. pobijedivši na uglednom Pijanističkom natjecanju Robert Schumann u skladateljevu rodnom gradu Zwickauu. Godine 2015. bio je finalist Međunarodnog pijanističkog natjecanja Fryderyk Chopin u Varšavi. Laureat je Natjecanja kraljice Elizabete 2016. godine u Bruxellesu i finalist Međunarodnog pijanističkog natjecanja u Leedsu 2018. godine.

Dobitnik je svih vodećih nagrada za mlade glazbenike u Hrvatskoj, od kojih se ističu Mladi glazbenik godine po izboru Zagrebačke filharmonije (2012) i Nagrada Ivo Vuljević (2010); pobjednik je Međunarodnog natjecanja mladih glazbenika Ferdo Livadić u Samoboru (2013) i Tribine Darko Lukić (2015). Dobitnik je Godišnje nagrade Vladimir Nazor za 2015. i Nagrade Milka Trnina za 2017. godinu.

Nastupao je kao solist i uz pratnju orkestra na renomiranim pozornicama kao što su Carnegie Hall (New York), Musikverein (Beč), Salle Cortot (Pariz), Gasteig (Munchen), Tokyo Opera City Concert Hall, Osaka Symphony Hall, La Sala Verdi (Milan), BOZAR (Brussels), Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog (Zagreb) i Kolarac (Beograd), te na važnim festivalima, uključujući Serate Musicali (Milano), Chopin and His Europe (Varšava), Chopin Festival (Nohant), From Easter to the Ascension (Tbilisi), Kijevske ljetne večeri, Chopin Festival (Mariánské Lázně), International Keyboard Institute Festival (New York), Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, i drugima. U 2018. i 2019. na turnejama u Kini održao je niz solističkih koncerata, u 2019. predstavio se u Japanu.

Nastupio je s nizom orkestara kao što su Varšavska filharmonija, Simfonijski orkestar Berlinskoga radija, Hallé orkestar, Nacionalni orkestar Belgije, Kraljevska flamanska filharmonija, Valonski komorni orkestar, Filharmonija Plauen-Zwickau, Filharmonija Brno, Zagrebačka filharmonija, Sarajevska filharmonija, Kosovska filharmonija, Simfonijski orkestar Radio-televizije Srbije, i drugi. Među brojnim dirigentima s kojima je surađivao su Marin Alsop, Jacek Kaspszyk, Ivan Repušić, Thierry Fischer, Edward Gardner, Bojan Suđić, Paul Meyer, Daniel Smith i Leoš Svárovský.

Diskografija Aljoše Jurinića uključuje solo album, Chopin Alive, snimljen na recitalu posvećenom Chopinu, objavljenom u izdanju CristoforiumArta, CD set najistaknutijih izvedbi s natjecanja Kraljice Elizabete 2016., i njegovu izvedbu Klavirskog koncerta R. Schumanna na natjecanju Robert Schumann 2012. godine. Najnoviji album pod nazivom Correspondances objavio je 2020. u izdanju tvrtke KNS Classical, koji uključuje izvedbe Fantazije, op. 17 R. Schumanna i Dvanaest etida, op. 25 F. Chopina.

Na Visokoj školi za glazbu Franz Liszt u Weimaru završio je pijanistički program najvišeg stupnja poslijediplomske koncertne izobrazbe (Konzertexamen) u klasi prof. Grigoryja Gruzmana (2014-2019). Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Rubena Dalibaltayana (2007-2012). Dvije godine studija proveo je na Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču u klasi pok. prof. Noela Floresa (2009-2011), a potom tri godine usavršavanja na Scuola di Musica di Fiesole u Italiji u klasi glasovite Eliso Virsaladze (2011-2014).

Aljoša Jurinić je 2019. godine odlikovan ordenom Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Frédéric Chopin:



Nokturno br. 1 u h-molu, op. 9

Sonata br. 3 u h-molu, op. 58

Allegro maestoso

Scherzo: Molto vivace

Largo

Finale: Presto non tanto

…

Balada br. 4 u f-molu, op. 52

Četiri mazurke, op. 30

Scherzo br. 4 u E-duru op. 54

O GLAZBI

Jean-Philippe Rameau (1683.-1764.), sin je orguljaša, te zarana počinje učiti glazbu, kojom će se baviti cijeloga života. Iako prvih četrdesetak godina živi daleko od Pariza, centra glazbenog svijeta u Francuskoj, njegov kasniji uspjeh učinit će ga najvažnijih francuskim skladateljem kasnog baroka. O njegovom životu do dolaska u Pariz, kada postiže velik uspjeh svojim Traktatom o harmoniji (1723.), malo se zna, osim toga da je radio kao orguljaš u manjim gradovima, Avignonu, Clermontu, Dijonu i Lyonu. Iz tog doba dopiru samo njegove crkvene skladbe, kantate i moteti, te prva knjiga skladbi za čembalo iz 1706. godine. Po dolasku Pariz dolazi do njegova procvata, u prvom redu na području operne glazbe. Njegov živahan duh očituje se posebno u kratkim skladbama za čembalo, kojih je ostavio šezdesetak. Neke od njih grupirao je u suite, vodeći se uglavnom zakonom istog tonaliteta, durskog i molskog, kao što je to bio običaj. Mnogi od tih stavaka nisu bili samo stilizirani plesovi, kao u suitama njemačkih skladatelja, ponajprije Bacha, već prave male impresije, sličice, u kojima je koristeći ukrase, ritam, melodiju i druga sredstva skladanja, prizivao određene karakteristike bilo ptičjeg pjeva, bilo nekog drugog motiva koji je želio prikazati.

Njegove slavne skladbe La poule (Kokoš) i Le sauvages (Indijanci) nalaze se unutar objavljene u zbirci Nouvelles suites de pièces de clavecin 1729.-30. U ovim suitama Rameau postiže novo bogatstvo zvuka kao i glazbenih ideja i osjećaja za dramu, a u njima doseže i višu razinu tehničke zahtjevnosti. La poule je četvrta skladba Suite u g-molu, pravo malo remek-djelo, u kojemu Rameaua zaokuplja opsesivno kokodakanje kokoši (koje i upisuje pod prvim tonovima skladbe kao co co co co co coco dai). Skladba je građena na dramatičnim kontrastima mola i dura, piana i fortea, tuge i vedrine, i ispunjena uzbudljivim brzim figurama i ornamentacijama. Za skladbu Les sauvages Rameaua je nadahnula izvedba dvojice Indijanaca iz Louisiane u jednom kazalištu u Parizu, kojoj je prisustvovao u rujnu 1725. Bogat ples umjerenog ritma i snažnih naglasaka uvrstio je Rameau kasnije u svoju operu-balet Les Indes galantes (Galantna Indija).

Veličina i samozatajnost Johanna Sebastiana Bacha (1685.-1750.) bile su dvije medalje osobnosti ovog skladatelja, koji je neumorno radio i skladao glazbu iznimne ljepote i istinske genijalnosti, kako bi prehranio svoju obitelj i priuštio svojoj djeci školovanje. Želeći bolje mogućnosti za svoju obitelj, 1723., po smrti svoje prve žene odlazi u Leipzig iz manjega Coethena, s pozicije Kappelmeistera na nešto niže pozicionirano mjesto Kantora. Isprva, gradske vlasti nisu osobito cijenile ovog marljivog glazbenika, koji je bio odgovoran za glazbu školskog zbora, na sveučilištu, te za glazbu na raznim gradskim događanjima. Usto je svake nedjelje skladao po jednu novu kantatu, nastojeći unaprijediti glazbu grada u svakom aspektu. Bach nije kao neki njegovi suvremenici bio poznat, većina njegovih djela nije doživjela tiskano izdanje za njegova života, tako da su neka djela izdana tek stotinjak i više godina nakon što su nastali. Prvo djelo koje je Bach sam o svojem trošku odlučio tiskati, kako bi popravio vlastitu financijsku situaciju, bio je niz od Šest partita za instrumente s tipkama. Nastajale su od 1726.-1731., kada su objavljene u zajedničkom izdanju i stavljene u prodaju na leipziškom Sajmu. Za Bachova života nisu doživjele novo izdanje, ali su, prema riječima Bachova prvog biografa Forkela, podigle prašinu u glazbenom svijetu. Nazvao ih je izvrsnim kompozicijama kakve se dotada nisu mogle vidjeti ni čuti. Međutim, neće se puno toga promijeniti; od ukupno oko tisuću Bachovih kompozicija, za Bachova života tiskano ih je samo dvanaest.

Partite je Bach označio svojim op. 1, iako je prije njih skladao mnogobrojna djela. Radi se zapravo o suitama plesova, skladanima u istom tonalitetu, za instrumente s tipkama, sličnima ranijim Francuskim suitama, ali većima u zamisli i bogatijima u glazbenoj imaginaciji. U njima se osjećaju utjecaji stranih skladatelja, poput Vivaldija, Corellija, Albinonija, Couperina i drugih, koje doduše nije čuo, jer nije putovao, ali je proučavao njihove partiture. Druga partita u c-molu BWV 826 počinje Sinfoniom u stilu francuskom uvertire, čiji prvi odjeljak u dostojanstvenom punktiranom ritmu prati lijepa Andante kantilena, nakon koje slijedi čvrsta dvoglasna fuga. Allemande je ispunjena ozbiljnim, melankoličnim raspoloženjem, koje prekida pokretljivi, uzbudljivi, delikatno ukrašeni Courante. Sarabandu označava dugi, neprekinuti tijek osminki meke lirske melodije. Bockava tema označava ljupki živahni Rondeau, a na kraju je, umjesto uobičajenog Giguea, Capriccio koji uvodi talijansku raskoš zvuka i odvažnost karaktera.

Friedrich Gulda (1930.-2000.) jedan je od velikih pijanista 20. stoljeća, ujedno i skladatelj, koji širi svoje interese od klasičnog nasljeđa prema jazzu. Istaknuvši se nakon Drugog svjetskog rata pobjedom na Međunarodnom glazbenom natjecanju u Ženevi, Gulda postaje poznat diljem svijeta po svojim interpretacijama klasičnog repertoara, od Bacha do Debussyja, nastupajući u najprestižnijim svjetskim koncertnim dvoranama. Ističe se i kao vrstan pedagog, a među njegovim su učenicima Martha Argerich i Claudio Abbado. Jazz ga je zanimao još od rane mladosti i polako razvija paralelnu karijeru jazz pijanista, a jazz sve više utječe i na njegove klasične interpretacije, u kojima želi postići slobodu od striktnih stilskih konvencija. Piše i deset skladbi naslovljenih Play Piano Play, koje podnaslovljuje kao vježbe, u prvom redu oslobađanja od konvencija izvođenja glazbenog zapisa. U njima se zahtijeva određena količina improvizacije. Preludij i fuga jedna je od najpopularnijih. Preludij u stilu swinga vodi četveroglasnoj fugi izraženog sinkopiranog ritma, koja se razvija gusto i brzo, da bi upravo prije nastupa code Gulda prekinuo zapisa i naznačio da se ostatak djela mora improvizirati.

Osim velikih uspjeha koje postiže kao intepret, nastupajući u Japanu i u inozemstvu, Hayato Sumino također sklada, obrađuje i izvodi vlastitu glazbu pod imenom Cateen na You Tubeu. Ima više od 1,000,000 pretplatnika i 100 milijuna pregleda (nakon lipnja 2022.) Njegov prepoznatljivi stil, mješavina klasičnih tehnika, obrada, improvizacije , jazza i pop glazbe, postiže dobar prijem kod njegove publike. Njegov zvuk u skladbama Recollection... dijelom je i pod utjecajem istraživanja nove glazbe na institutu IRCAM u Parizu, kao i njegovih izvanglazbenih interesa prema prirodnim znanostima, koje je studirao na Sveučilištu za informatiku i tehnologiju u Tokiju. Skladba New Birth inspirirana je Chopinovom Etidom br. 1 op. 10, Recollection Chopinovom Balladom br. 2, snovita su viđenja Chopinovih djela, koja zvuče kao njihov udaljeni odjek i ujedno re-interpretacija u novom vremenu generičkih elektroničkih kompozicija, video zaslona koje pružaju sasvim novi filter i perspektivu pogleda na glazbenu prošlost. Prvi taktovi skladbe Human Universe nadahnuti su Bachom, njezino raspoloženje postupno postaje strastveno i melankolično, da bi se razvilo u brzu modernu jazz improvizaciju á la Bach.

Pijanist i skladatelj Nikolaj Kapustin (1937.-2020.) tek je prije petnaestak godina postao šire poznat na zapadu i zauzeo svoje mjesto na koncertnom repertoar. Njegova glazba donosi jedinstven spoj ruske pijanističke tradicije i jazza. Učenik i student najistaknutijih pijanističkih pedagoga u rodnoj Ukrajini i potom na moskovskom Konzervatoriju, u Moskvi otkriva i jazz, svirajući isprva u manjem sastavu s kojim odlazi na turneje po SSSR-u, a potom s Jazz orkestrom Olega Lundströma. Iz kombinacije temeljitog klasičnog obrazovanja i iskonskog razumijevanja jazza, nastaju njegove kompozicije čija je struktura klasična, forma čvrsta, razrađena, slog gust, dok njegov glazbeni jezik dopire iz jazza, zvučeći poput improvizacije, spontano i prirodno (premda je svaka nota zapisana). Njegovo pisanje za klavir je virtuozno, što u kombinaciji s džezerskim idiomom izaziva pravu fizičku senzaciju, posebno u Koncertnim etidama, op. 40, nastalima 1980., koje nasljeđuju najbolju tradiciju etida devetnaestog stoljeća, ali svojim ritmovima i suzvučjima vode nas u egzotični svijet latino i jazz raspoloženja visokog naboja.

Jedna od partitura u srcu avangardnog glazbenog razmišljanja prvih desetljeća 20. stoljeća je skladba Boléro Mauricea Ravela (1875.-1937.). U glavi skladatelja rodila se ideja o glazbenoj temi koja je imala kvalitetu upornosti, koju je želio pokušati skladati ponavljajući je bez da ju razvija, postupno mijenjajući i nadograđujući sastav orkestra najbolje što može. Ravelovo se stvaralaštvo često opisalo terminom impresionizma, kao i Debussyjevo – iako su i jedan i drugi skladatelj odbacivali taj naziv. Njegov glazbeni stil u sebi je sadržavao elemente modernizma, baroka, neoklasicizma, jazza, a karakterizirala ga je izuzetna osjetljivost za boju koju je postizao majstorskom orkestracijom. Bio je pijanist i mnoga njegova djela skladana su u dvije verzije, od kojih je prva bila za klavir a druga orkestralna. Bio je kao i mnogi Francuzi u to doba, a i tijekom cijelog 19. stoljeća u Francuskoj, oduševljen španjolskim egzotizmom u glazbi, i upravo je to dovelo do nastanka njegovog najpoznatijeg djela, Boléra. Plesačica Ida Rubinstein zamolila ga je da za nju orkestrira niz skladbi za klavir Iberia Isaaca Albéniza. S obzirom da je to već napravio španjolski dirigent, Enrique Fernández Arbós, koji je imao i ekskluzivna prava, Ravel je – premda mu je Arbos u međuvremenu rado dopustio rad na novoj orkestraciji, odlučio radije orkestrirati neko vlastito djelo. Na kraju, skladao je potpuno novu skladbu, koja je praizvedena u pariškoj Operi 1928. s koreografijom Bronislave Nijinske. Dok je njezina vizija bila ona španjolske taverne u kojoj se pleše, Ravel je kao scenografiju zamišljao tvornicu, koja je odgovarala mehaničkoj prirodi glazbe. Sam Ravel načinio je verziju za dva klavira, a postoji još niz različitih transkripcija djela za klavir.





BIOGRAFIJA

Rođen 1995., Hayato Sumino osvojio je Grand Prix posebne klase PTNA pijanističkog natjecanja (Piano Teachers' National Association) u Japanu, istovremeno dok je 2018. završavao diplomski studij na Sveučilištu u Tokiju. To je bio početak njegove zrele glazbene karijere.
Godine 2021. bio je polufinalist XVIII. međunarodnog pijanističkog natjecanja Chopin. Godine 2019. osvodio je treću nagradu na Međunarodnom pijanističkom natjecanju u Lyonu, a 2017. osvojio je zlatnu medalju na Međunarodnom natjecanju Chopin u Aziji te mnoge druge nagrade. Nastupao je s Hamburškim simfoničarima, Orkestrom Dohnányi Budafok, Simfonijskim orkestrom Yomiuri Nippon, Tokijskim filharmonijskim orkestrom, Japanskim filharmonijskim orkestrom, Kansai filharmonijskim orkestrom, Gunma simfonijskim orkestrom i FILARMONICOM BRASOV. Studirao je kod Jean-Marca Luisade, Katsuko Kaneko i Tomoakija Yoshide.
Diplomirao je na Fakultetu za informacijske znanosti i tehnologiju Sveučilišta u Tokiju u ožujku 2020. i primio nagradu predsjednika Sveučilišta u Tokiju. Od rujna 2018. šest mjeseci bavi se istraživanjem obrade glazbenih informacija na Institutu za istraživanje i koordinaciju akustike/glazbe (IRCAM).
Trenutno, osim koncerata u Japanu i inozemstvu, također piše, aranžira i izvodi vlastitu glazbu pod imenom Cateen na YouTubeu, s preko 1.200.000 pretplatnika i 100 milijuna pregleda (od lipnja 2022.). Njegov jedinstveni stil, spoj klasičnih tehnika, aranžmana i improvizacijskih vještina, dobro je prihvaćen od strane mnogih obožavatelja.
Nastupao je s orkestrima u Hamburgu i Budimpešti, a održao je recitale u Parizu, Beču, Poljskoj i drugim gradovima uz veliko priznanje. U prosincu 2019. održao je svoju prvu turneju sa solističkim recitalima u pet gradova u Japanu. Sljedeće godine debitirao je u Suntory Hallu, gdje su se karte rasprodale na dan izlaska. U lipnju 2021. debitirao je u Blue Note Tokyo. Godine 2022. održana je njegova nacionalna turneja u 9 gradova sa završnim nastupom u Tokyo International Forum Hall A.
U prosincu 2020. objavio je svoj prvi album “HAYATOSM” (eplus music) koji je osvojio osmo mjesto na Oricon dnevnoj top listi. Svirao je klavir i aranžirao sve pjesme na albumu Sumi Shimamoto (character voice of Nausicaa) sings Ghibli Renewal Piano Version (Warner).
Od 2021. ambasador je CASIO elektroničkih glazbenih instrumenata i Steinway umjetnik.
Gradeći čvrstu poziciju u klasičnoj glazbi, privlači pažnju kao istinski nova vrsta pijanista koji se pažljivo fokusira na svu glazbu koja nadilazi žanrove.







Born in 1995, Hayato Sumino won the Grand Prix of the Special Class of the PTNA Piano Competition while he was a graduate student at the University of Tokyo in 2018. This was the start of his full-fledged musical career. In 2021, he was a semi-finalist at the XVIII International Chopin Piano Competition. In 2019, he won the third prize at the Lyon International Piano Competition, and in 2017, he won the gold medal at International Chopin Competition in Asia, and many other prizes. He has performed with : Hamburger Symphoniker, Dohnányi Orchestra Budafok, Yomiuri Nippon Symphony Orchestra, Tokyo Philharmonic Orchestra, Japan Philharmonic Orchestra, Kansai Philharmonic Orchestra, Gunma Symphony Orchestra, and FILARMONICA BRASOV. He studied with Jean-Marc Luisada, Katsuko Kaneko, and Tomoaki Yoshida. He graduated from the University of Tokyo’s Graduate School of Information Science and Technology in March 2020, and received the University of Tokyo President’s Award. He has been engaged in research on music information processing at the Institute for Research and Coordination in Acoustics/Music (IRCAM) for six months since September 2018. Currently, in addition to performing concerts in Japan and abroad, he also writes, arranges, and performs his own music under the name of “Cateen” on YouTube, with over 1,200,000 subscribers and 100 million views (as of June 2023). His unique style, a fusion of classical techniques, arrangements, and improvisational skills, has been well received by many fans. He has performed with orchestras in Hamburg and Budapest, and has given recitals in Paris, Vienna, Poland, and other cities to great acclaim. In December 2019, he held his first solo recital tour in five cities in Japan. In the following year, he made his debut at Suntory Hall, which tickets sold out on the day of release. In June 2021, he made his debut at Blue Note Tokyo. In 2022, his 9-city nationwide tour was held with its final performance at the Tokyo International Forum Hall A. In December 2020, he released his first album “HAYATOSM” (eplus music), which won 8th place on the Oricon daily chart. He played piano and arranged all the songs in the album “Sumi Shimamoto (character voice of Nausicaa) sings Ghibli Renewal Piano Version” (Warner). Since 2021, he has been a CASIO electronic musical instrument ambassador and Steinway artist. While building a solid position in classical music, he is attracting attention as a truly new type of pianist who carefully focuses on all music that beyond genres.

Hayato Sumino, klavir



Jean-Philippe Rameau: Pieces de clavecin

La Poule
Les Sauvages

Johann Sebastian Bach: Partita br. 2 u c-molu, BWV 826

Friedrich Gulda: Preludij i fuga u es-molu

Hayato Sumimo:

Recollection

New Birth

Human Universe

Nikolaj Kapustin: Osam koncertnih etida op. 40

Maurice Ravel: Boléro (Obrada: H. Sumino)

O GLAZBI

Među najboljim pijanistima svoga vremena, ujedno skladatelj koji je osim veličanstvenog opusa za klavir, skladao i simfonijska i operna djela, kao i niz cijenjenih solo-pjesama, Sergej Rahmanjinov (1873.-1943.) ujedno je i jedan od posljednjih velikih izdanaka ruskog romantizma, čiji je život i stvaralaštvo podijeljen na dva dijela – prvi, u Rusiji, kada nastaje najveći dio njegova opusa originalnih skladbi, i drugi, nakon emigracije u Ameriku potaknute Oktobarskom revolucijom, kada se više fokusira na karijeru pijanista i priključuje nizu europskih, posebno ruskih emigranata koji traže načina kako u novo tlo presaditi svoje duboko europske korijene.

Manji broj djela, koji nastaje nakon emigracije iz Rusije nerijetko se temelji na posuđenim temama – Varijacije na Corellijevu temu, nastale 1931., posljednja je njegova skladba za klavir. Dvadeset varijacija odlikuje se jasnoćom klavirskog sloga, pikantnom kromatskom harmonijom i ritmičnošću, što ih čini pretečom Rapsodije na Paganinijevu temu za klavir i orkestar, koja nastaje nedugo nakon njih, 1934. godine. Corellijeva tema zapravo je tema La Folia, zapisana u Španjolskoj i popularna među talijanskim skladateljima 18. stoljeća, od kojih je Corelli napisao najpoznatiju skladbu temeljenu na njoj, Violinsku sonatu u d-molu, op. 5 br. 12. Rahmanjinov je Corellijevu temu, odnosno melodiju La Folia, čuo od Fritza Kreislera, te je svoje varijacije, napisane u lipnju 1931. godine, posvetio njemu. Temu prati dvadeset varijacija, među kojima je jedan Intermezzo, te finalna Coda.

Poloneza je jedan od žanrova koji se vezuju uz ime Frédérica Chopina (1810.-1839.) – prva njegova skladba koju je napisao sa sedam godina bila je poloneza, njegovo prvo objavljeno djelo bila je također poloneza (u g-molu iz 1817.); također je i njegov najraniji sačuvani autograf zapis poloneze (one u As-duru, objavljene 1902.). Njegovo posljednje veliko djelo za klavir solo je Polonaise-Fanaisie op. 61, napisana 1846. Od ranijih radova, koje piše po dolasku u Pariz, poloneza za Chopina ne predstavlja samo ples u kojem do izražaja dolazi virtuoznost, već odiše pravim ponosom i sjajem, kao i tužnim reminiscencijama na sudbinu Poljske pod ruskom vladavinom. Herojski karakter, grandioznost i pompu u posljednjoj Polonaise-Fantaisie op. 61 Chopin želi transformirati u nešto novo, neistraženo. On prepoznatljive ritmove, nalik konjaničkoj procesiji, omata rapsodičnim improvizacijskim karakterom i melankolijom gotovo nespojivom s primarnim karakterom poloneze, uvodeći dozu kontradiktornosti u samo tkivo glazbe. Skladba je to na kojoj je, kao što se vidi po opsežnim skicama, Chopin jako puno radio, nastojeći stvoriti novi stil, koji muzikolozi nazivaju njegovim „posljednjim“ stilom. Isprva, možda upravo zbog tih kontradiktornosti unutar skladbe, djelo je ostalo na marginama Chopinova stvaralaštva, ali polako je pobuđivalo sve više interesa i steklo gotovo kultni status u izvedbama velikih pijanista 20. stoljeća.

Pogledi na Božanstvenu komediju djelo je suvremenog talijanskog skladatelja Roberta Piane (r. 1971.), nastala povodom sedamstote obljetnice Danteove smrti 2021. godine, na narudžbu pijanista Antonija Pompa-Baldija. Ukupno dvadeset pet stavaka opisuje pojedine likove Danteova djela, okupljeni u tri cjeline koje također prate Danteov original: Pakao, Čistilište i Raj. Često disonantan, agresivan harmonijski jezik karakterizira Prvi dio – Inferno, Pakao, a Danteov glas, koji se čuje na samom početku prikazan je motivom preuzetim iz Bachove Passacaglie i fuge u c-molu, u retrogradnom obliku, koji se pojavljuje kroz čitavu skladbu predstavljajući glas Dantea. Mojsije, kojega je sam Krist spasio iz Limba, jer je vjerovao da će doći Mesija, stavak je koji počinje hladnim, praznim zvukom, iz kojeg provaljuju oštri akordi, građeni na đavoljem intervalu povećane kvarte. Kleopatra je prognana u Drugi krug požude, a u glazbi se može čuti zavodljivost kojom još uvijek zrači. Kerber je troglavi pas, koji čuva Treći krug pakla, čiji je čudovišni laveže prikazan onomatopejski. Fortuna je Božanska providnost koja određuje ono nerazumljivo običnim smrtnicima, koja nepokolebana uživa u svom trijumfu. Nebeski glasnik je anđeo kojeg Bog šalje da opomene vragove koji žele zaustaviti Dantea i Vergilija na njihovom putu – glazba dočarava vjetar, kojim ga predstavlja Dante. Epikur opisuje one koji su prokleti jer nisu prepoznali besmrtnost duše. Među epikurejcima, koji ne mogu shvatiti duhovnu poruku Dantea su pjesnici Farinata i Cavalcanti. Harpije su u Sedmom krugu, koje u obliku čudovišnih ptica ujednačenim ritmom jedu lišće sa stabala na kojem ubojice i samoubojice. U Osmom krugu Prevare odabrana je Penelopa, koja je na prevaru držala podalje prosce predući i potajno raspredajući predivo, dok je čekala povratak svog muža Odiseja. U Devetom krugu Izdajica je Lucifer, nekoć najljepši anđeo, ali prognan iz Raja nakon što je izdao Boga, te bačen svom silom u središte zemlje, gdje ukopan do pola strši iz zaleđenog jezera. Prikazan je glazbom sekvence Dies irae. Završni tonovi, u čijem je središtu ton Fis, koji simbolizira pobjedu nad svim teškoćama, ujedno je simbol posljednjih riječi Danteova Pakla: …e quindi uscimmo a riveder le stelle (…i potom iziđosmo ponovno vidjeti zvijezde).



Franz Liszt (1811.-1885.) glazbena je osobnost čije je djelovanje u 19. stoljeću bilo sveprisutno, a čiji je utjecaj dalekosežan i sveobuhvatan do današnjih dana – ne samo kao pijanista-virtuoza, koji je osvajao pozornice diljem Europe, koji je izumio pojam pijanističkog recitala i unaprijedio pijanističku tehniku, nego i kao skladatelja čiji je koncept simfonijske pjesme, kao i tehnike transformacije motiva, imao utjecaj na razvoj glazbe sve do u 20. stoljeće, te koji je popularizirao djela svojih kolega kroz nebrojene obrade za klavir, ili kao dirigent i organizator koji je praizvodio i dirigirao djelima drugih skladatelja i pomagao im u mnogim prilikama. Raznoliki interesi, od literarnih do duhovnih i religijskih, i dug životni i stvaralački put, u kojemu je prošao kroz različite faze, čine njegov opus iznimno bogatim i dubokim. Jedna od velikih cjelina njegova opusa su ciklusi za klavir solo, među kojima posebno mjesto imaju Années de pèlerinage ili Godine hodočašća, tri ciklusa skladbi, u kojima se vodi ranoromantičnim principom putovanja pojedinca, hodočašća, na kojemu taj pojedinac doživljava osobni rast, spoznaju, prvenstveno kroz svoja iskustva prirode. Inspiraciju nalazi u pjesništvu i religiji: druga godina – Année II, nastala 1858. vodi ga u Italiju, a ljubav je glavni motiv – bilo da je pronalazi u trima Petrarkinim sonetima, bilo u Danteovoj Božanstvenoj komediji. Iako se u skladbi Après une lecture de Dante, Fantasia quasi Sonata, posljednjoj u Drugoj godini, opisuje pakao u koji silazi prokleta duša, u njoj također ima trenutaka u kojima se prizivaju ljubavne teme iz Soneta. Skladba svoj put počinje 1839. godine kao fantazija improvizacijskog karaktera, koji se čuje i u finalnoj verziji. Nadahnut Beethovenovom Sonatom quasi Fantasia, Liszt ide obrnutim smjerom od Beethovena i od improvizacije se vraća strukturi sonate. Na početku se javlja nestabilni interval tritonusa, đavolji interval, koji se razrješuje tek u kodi, nakon klimaksa u rekapitulaciji druge teme. Andante funkcionira kao interludij, prije razvojnog dijela sonate, koji se sastoji od dva odjeljka, a koji sadrži i uputu quasi improvisato.



BIOGRAFIJA



Rođen i odrastao u Foggii u Italiji, Antonio Pompa-Baldi pobijedio je na Međunarodnom pijanističkom natjecanju u Clevelandu 1999. i započeo karijeru koja se i dalje proteže na pet kontinenata. Dobitnik glavne nagrade na Natjecanju Marguerite Long-Jacques Thibaud u Parizu, u Francuskoj 1998., Antonio Pompa-Baldi također je osvojio srebrnu medalju na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Van Cliburn 2001.

Pompa-Baldi nastupa u glavnim svjetskim koncertnim dvoranama uključujući Carnegie Hall u New Yorku, Dvorane Severance u Clevelandu, Sala Verdi u Milanu, Symphony Hall u Bostonu, Grand Theatre u Šangaju i Salle Pleyel u Parizu, da spomenemo samo neke. Surađivao je s vodećim dirigentima među kojima su Hans Graf, James Conlon, Miguel Harth-Bedoya, Theodore Kuchar, Benjamin Zander, Louis Lane i Keith Lockhart. Nastupao je s ansamblima i kolegama kao što su Gudački kvartet Takacs, Alison Balsom, Sharon Robinson, te voditeljima Orkestra Cleveland, Simfonijskog orkestra u Dallasu i Njujorške filharmonije, između ostalih.

S koncertnim repertoarom koji uključuje više od šezdeset djela, g. Pompa-Baldi nedavno je izveo cikluse svih Rahmanjinovih klavirskih koncerata, pet Beethovenovih klavirskih koncerata i oba Brahmsova koncerta s raznim orkestrima. Svirao je recitale u većini velikih dvorana diljem svijeta.

Godine 2019. bio je ponovni gost na trećem izdanju Međunarodnog pijanističkog festivala Lang Lang u Shenzhenu u Kini, nastavio je kao počasni gost profesor na Pekinškom kineskom konzervatoriju i imenovan je počasnim profesorom na Glazbenom konzervatoriju u Shenyangu. Među postajama na svojim turnejama, nastupao je u Beču, Malagi, Nancyju, New Yorku i diljem Kine.

Antonio Pompa-Baldi je do danas snimio više od trideset CD-a za razne izdavačke kuće uključujući Harmonia Mundi, Steinway, TwoPianists, Azica, Brilliants i Centaur Records. Među njima su sva Griegova djela solistička i komorna djela za klavir, sonate za klavir Josefa Rheinbergera, kompletne Hummelove sonate za klavir te CD-i posvećeni Brahmsu, Schumannu, Lisztu, Respighiju, Robertu Piani i Rahmanjinovu.

Za izdavačku kuću Steinway Pompa-Baldi je snimio disk s pjesmama Francisa Poulenca i Edith Piaf, aranžirane za solo klavir, u povodu pedesete obljetnice smrti obiju francuskih glazbenih ikona, kao i CD pod nazivom Napoli, koji sadrži nove klavirske verzije poznatih napolitanskih pjesama. Njegova najnovija izdanja uključuju Koncerte za violinu, klavir i orkestar Mendelssohna (Brilliant Classics), Haydna i Hummela (Centaur Records).

Antonio Pompa-Baldi je Steinway umjetnik. Često je pozivan da sudi međunarodna pijanistička natjecanja kao što su Cleveland, Hilton Head, E-Competition, BNDES Rio de Janeiro i Edward Grieg, među mnogim drugima. Predsjednik je žirija i umjetnički savjetnik Međunarodnog pijanističkog natjecanja u San Joseu od 2006. godine.

Pompa-Baldi profesor je klavira na Glazbenom institutu u Clevelandu. Redovito je pozivan da drži majstorske tečajeve na bezbrojnim sveučilištima, glazbenim školama i festivalima u SAD-u i diljem svijeta.

Godine 2015. Pompa-Baldi utemeljio je Festival Todi International Music Masters, čiji je umjetnički direktor. Ovaj ljetni festival održava se svakog kolovoza u prekrasnom talijanskom gradu Todi.

Antonio Pompa Baldi, klavir


Sergej Rahmanjinov: Varijacije na Corellijevu temu

Frédéric Chopin: Polonaise-fantaisie u As-duru, op. 61

…

Roberto Piana

Sguardi sulla Divina Commedia (Pogledi na Božanstvenu komediju)

Prvi dio: Inferno (Pakao)

Mosé (Mojsije)
Cleopatra (Kleopatra)
Cerbero (Kerber)
Fortuna
Messo Celeste (Nebeski glasnik)
Epicuro (Epikur)
Arpie (Harpije)
Penelope
Lucifero
Franz Liszt: Après une lecture di Dante: Fantasia quasi sonata

O GLAZBI

Već u renesansi javlja se fantazija kao instrumentalna kompozicija čiji oblik i nastanak izviru iz čiste fantazije i umijeća autora koji je stvara. Napisao je tako Luis de Milán 1536. godine. Taj princip zadržao se i dalje kroz stoljeća, iako su stilske karakteristike mogle varirati od sasvim slobodno oblikovane forme do onih skladanih u striktnom kontrapunktu. Zajednička im je odsutnost teksta i potpuna sloboda inspiracije. Do vremena Johanna Sebastian Bacha (1685.-1750.) fantazija je prošla kroz različite faze, kao temeljni kontrapunktski oblik krajem 16., poprimajući tijekom 17. stoljeća različite karakteristike u različitim zemljama, popularna na lutnji, violi, virginalu, orguljama itd. Sloboda forme i smjelost u harmoniji i modulacijama, sloboda ritma, tempa, kao i virtuoznost instrumentalnog pisanja bile su osnovne karakteristike fantazije. Bach je skladao petnaest poznatih fantazija, koristeći u njima imitacijsku polifonu tehniku i kombinirajući u njima elemente drugih žanrova, poput toccate ili preludija i često ih kombinirajući s fugama. Fantazija u c-molu BWV 906 nalik je sonati tog vremena. Nastala je pretpostavlja se između 1728.-1730. i u njoj Bach istražuje novi galantni odnosno empfindsam stil kojim su pisali njegovi sinovi. Pripadajuća fuga ostaje nedovršena. Fantazija u c-molu KV. 475 Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756.-1791.) jedno je od remek-djela žanra. Premda nije težio, poput C. P. E. Bacha slobodnoj improvizaciji kao ni prenaglašenim kontrastima u harmoniji, melodiji ili izrazu, koji su oduševljavali poklonike osjećajnog stila, Mozart u ovoj Fantaziji (koja je trebala biti izvođena kao uvod u Sonatu u c-molu KV. 457) pogađa raspoloženje fantazije, premda koristeći vrlo umjerena sredstva. Kontrasti ipak postoje između četiriju odjeljaka Adagio, Allegro, Andantino i Più Allegro , ali su oni umetnuti u sveudilj blagi protok skladbe, koji polako raste prema dramatičnijim tonovima posljednjeg dijela skladbe. Fantazija u c-molu objavljena je u prosincu 1785. zajedno s Klavirskom sonatom u c-molu, pod nazivom Fantaisie et sonate pour le forte-piano, op. 11.

Fantazije Ludwiga van Beethovena (1770.-1827.) na osebujan način zadržavaju vezu s tradicijom i raskidaju je. Njegova Fantazija u g-molu, op. 77 u jednom stavku s kontrastnim tempima i figuracijama ukazuje na veze s osjećajnim stilom C.P.E. Bacha, što je jasno od samog početka, kada se nakon što se naglo surva forte pasaža i odmah smiri u adagio melodiji. Vrlo brzo slijedi nova mirna tema, opet isprekidana brzim silaznim šesnaestinkama. Beethoven je bio legendarno vješt i nadaren improvizator, bio je to dio njegova talenta, kojem su se divili suvremenici. Fantazija op. 77 svjedoči o tome, sastavljena od različitih fragmentiranih tema i niza epizoda različitog karaktera, koje su često zaigrane i gotovo na rubu banalnosti, da bi se raspoloženje odjednom promijenilo u dramsko, nabijeno osjećajnom snagom. Različite niti kompozicije Beethoven vješto - i duhovito - spaja, uvodeći na samom kraju kompozicije silaznu pasažu, istu onu s početka skladbe.

Jedan od najuobičajenijih romantičnih žanrova bila je fantazija na temu, često opernu, u kojoj je prednjačio Franz Liszt (1811.-1886.), skladajući fantazije, reminiscencije, transkripcije na teme više od stotine drugih skladatelja. Nešto drugačija od tog žanra je Fantazija i fuga na temu B-A-C-H, S 529/2, originalno skladana za orgulje 1855. koju Liszt sam transkribira za klavir. Ponesen renesansnom Bachove glazbe koju je predvodio Mendelssohn, Liszt uzima temu B-A-C-H (na koju je skladao i sam Bach), te u dubokom registru u oktavnom pomaku počinje djelo zakučaste kromatske harmonije i masivnog zvuka, koje se razmata kroz niz odjeljaka kojima konstantno dominira, obojen različitim harmonijskim bojama, uvijek isti motiv. Umjesto grandioznog finiša, nakon nekoliko minuta maštovitih gromoglasnih tremola, širokih akorda, isprepletenih oktavnih pomaka i arpeggia po cijeloj klavijaturi, ponovno zazvuče misteriozni upitni tonovi glavnog motiva, ali tada ipak finalni taktovi donose gromoglasan finale i modulaciju u B-dur.

Osim glazbe, cijelog života Robert Schumann (1810.-1856.)osjećao je i snažno nagnuće prema književnosti, okušavši se i sam u pisanju pjesama, dramskih fragmenata, biografskih skica slavnih skladatelja, kritika i eseja. Njegova mašta na ovom području igrala je veliku ulogu u njegovom glazbenom stvaralaštvu, a svoje interese razvijao je pod snažnim utjecajem pjesništva J. P. F. Richtera, poznatog pod pseudonimom Jean Paul. Ekstravagantne metafore, fantastične digresije, neobični likovi, sve to privlačilo je maštu Schumanna i utjecalo na razvoj njegovog unutrašnjeg svijeta tijekom formativnih godina. U ranim dvadesetima oduševio se pisanjem E. T. A. Hoffmanna, u kojem ga je privukao spoj realnosti i fantazije. Tada razvija ideju o svom dvojniku, odnosno likovima koji predstavljaju različite aspekte njegove ličnosti, ali i druge ljude iz njegova okruženja – Meister Raro bio je njegov učitelj Wieck, Clara je bila Cilia; njima su se u njegovom dnevniku pridružili zamišljeni likovi Florestan – improvizator, osoba koja ima aspiracije postati virtuoz, i Eusebius, povučeni klerik (utemeljen na liku Sv. Euzebija ispovjednika). Desetak godina kasnije, neki od tih zamišljenih likova, kao i neke stvarne osobe postat će dijelom glazbenog društva Davidsbund, koje Schumann osniva po uzoru na slična glazbena društva, koja su težila uzvišenoj umjetnosti u kojoj nije bilo mjesta za osrednjost. Dijelom stvarna, dijelom zamišljena skupina provlačila se kao crvena nit u njegovim dnevnicima, a uskoro, krajem 1833. i početkom 1834. godine, je svoje tekstove Der Davidsbündler objavio u listu Der Komet, da bi nešto kasnije osnovao vlastitu publikaciju, Neue Zeitschrift für Musik. Tijekom narednih nekoliko godina nastaje nekoliko djela, u kojima ulogu imaju Florestan i Eusebius, Karneval, čiji stavci su glazbeni portreti osoba koje je poznavao, poput Clare Wieck, njezina oca, Paganinija, Chopina, likova iz commedie del'arte, ali koja je bila posvećena njegovoj tadašnjoj ljubavi, Ernestini von Fricken. Nakon što se zaljubi u Claru Wieck 1835., za nju sklada sonatu koju joj posvećuju Florestan i Eusebius.

Kada se nakon niza nedaća napokon 1837. godine zaruči s Clarom, samo tjedan dana kasnije počinje rad na Davidsbündlertänze op. 6. Clara je bila njegova muza, skladajući na temu uzetu iz mazurke koja je dio njezinih Soirées musicales. Njezino ime je, kako smatraju neki pisci, upisano u notni tekst poput šifre, u nekoliko plesova, pomoću tzv. Kryptographika, koji je Schumann navodno koristio. Niz sadrži 18 plesova, zapravo dijaloga o ondašnjoj glazbi između Florestana i Eusebiusa, i smatra se jednim od najboljih Schumannovih djela za klavir.

BIOGRAFIJA



Natalia Trull rođena je u Sankt Peterburgu, gdje je počela studirati klavir, na tadašnjem Lenjingradskom konzervatoriju, u klasi T. Rumševiča. 1974. nastavlja studij na Moskovskom državnom konzervatoriju, gdje su njezini profesori bili Ya. Zak i M. Voskresenski. Usavršava se na Lenjingradskom konzervatoriju pod vodstvom profesora T. Kravčenka.

Natalia Trull laureatkinja je niza međunarodnih pijanističkih natjecanja: Pijanističko natjecanje u Beogradu (1981. osvaja Prvu nagradu), na Međunarodnom natjecanju Čajkovski (Moskva, 1986., osvaja Drugu nagradu), na Međunarodnom natjecanju Monte Carlo (Monaco, 1993., osvaja Grand Prix).

Godine 1981. počinje svoju bogatu pedagošku karijeru, postavši asistenticom T. Kravčenka na Lenjingradskom konzervatoriju. 1984. dobiva vlastitu studentsku klasu, a istovremeno djeluje kao profesorica klavira na Specijalnoj glazbenoj školi Lenjingradskog konzervatorija. 1988. odlazi u Moskvu i počinje s radom na Moskovskom državnom konzervatoriju, kao asistentica M. Voskresenskog. Docentica postaje 1995. godine, a 2004. dobiva titulu Posebne profesorice klavira, a od 2007. godine djeluje na Posebnom odjelu za klavir, koji vodi V. Gornostaeva.

Solistički je nastupala je sa s nizom renomiranih međunarodnih orkestara: Londonskim simfoničarima, Filharmonijom iz Los Angelesa, Orkestrom Tonhalle iz Züricha, Simfonijskim orkestrom Monte Carla, itd., te sa svm najvažnijim ruskim orkestrima. Surađivala je s vodećim dirigentima, kao što su: Raphael Frühbeck de Burgos, Raymond Leppard, Jean-Bernard Pommier, Eri Klas, Vasilij Sinajski, Genadij Roždestvenski, Juri Temirkanov, Ivan Spiller, Vladimir Fedosejev, Arnold Kats i niz drugih.

Njezin repertoar uključuje više od pedeset koncerata, od kojih je znameniti Čajkovskijev Koncert za klavir u b-molu pijanistica izvela više od stotinu puta, na različitim koncertima u najuglednijim dvoranama diljem svijeta. Najzapaženija njezina izvedba ovog djela bila je u glasovitom Hollywood Bowlu, pod ravnanjem Erija Klasa s Filharmonijom iz Los Angelesa, te u dvorani Suntory s Tokijskom filharmonijom pod ravnanjem Koizumija Kazuhira. Njezine su izvedbe hvaljene zbog sveobuhvatnosti glazbene interpretacije, prepoznatljive i jedinstvene osobnosti i tehničkog majstorstva kojim predstavlja raznolik repertoar. Česta je gošća predavačica u SAD-u, Japanu, Italiji, Njemačkoj, Južnoj Americi. Uz mjesto profesorice na Moskovskom konzervatoriju Čajkovski, gostujuća je profesorica na Europskoj glazbenoj akademiji Como u Italiji.

Natalia Trull, klavir



Johann Sebastian Bach: Fantazija u c-molu, BWV 906

Wolfgang Amadeus Mozart: Fantazija u c-molu, KV 475

Ludwig van Beethoven: Fantazijau g-mou, op. 77

Franz Liszt: Fanatazija i fuga na temu BACH, S 529/2

…

Robert Schumann: Davidsbündlertänze op. 6